Povijest hrvanja u svijetu

Korijeni i povijest Olimpijskog hrvanja


Počeci

Hrvanje kao sport poznato je već 5000 godina, još od doba starih Simerijanaca. Skulpture, reljefi i mnogi drugi izvori iz tog vremena otkrivaju da su se već tada održavala prva natjecanja u hrvanju. Također postoji mnoštvo povijesnih i arheoloških tragova o hrvanju još iz antičkog Egipta, među kojima vrijedi izdvojiti crteže hrvača u borbi otkrivene u grobnicama Beni Hassana . Ti crteži, uz mnoge ostale tragove svjedoče da su već tada u starom Egiptu postojala i pravila hrvanja po kojima su se održavala prva natjecanja.

Za stare Grke, hrvanje je bilo i nauka i umjetnost, te je predstavljalo najvažniji trening za mlade ljude. Hrvači su se borili goli, tijela premazanih maslinovim uljem i pokrivenim tankim slojem pijeska da ih zaštiti od sunca ljeti, ili od hladnoće zimi. Borbe su bile slične današnjim borbama u slobodnom načinu, što je prikazano u pronađenim zapisima i crtežima iz tog vremena. Hrvač koji je prvi bacio svog protivnika ili ga srušio na zemlju, bilo na leđa, bokove, prsa, koljena ili laktove, bio je proglašen pobjednikom.

Tijekom Antičkih Olimpijskih igara, od 708. godine prije nove ere, hrvanje je bila posljednja, najvažnija disciplina po redu tadašnjeg petoboja – nakon bacanja diska, koplja, skoka u dalj i trčanja, te je označavala pobjednika Pentatlona, jedinog okrunjenog sportaša Igara. Najpoznatiji hrvač toga doba bio je Milon iz Krete (Pitagorin student) koji je bio šesterostruki Olimpijski pobjednik (od 540 do 516 g. pr.n.e.), te deseterostruki pobjednik Istmičkih Igara, deveterostruki pobjednik Nemejskih Igara te peterostruki pobjednik Pitijski Igara. Prema legendi, poginuo je kad je pokušao raskoliti drvo svojim rukama, prsti su mu zapeli u napola raskoljenom drvetu i tada ga je napao i usmrtio divlji lav.

Hrvanje u Rimsko doba razvijano je na nasljedstvu Ertrušćana i antičkim Grčkim igrama. Hrvanje je bilo omiljeni sport mladih aristokrata, vojnika i ovčara. 393. godine, car Theodosius I zabranio je Olimpijske Igre, tako da su olimpijske vrijednosti potonule u mračno doba srednjeg vijeka. No, hrvanje je uspjelo preživjeti jer je tadašnja elita u palačama i dvorcima i dalje prakticirala hrvanje. Bezbrojni umjetnici, pisci i slikari ohrabrivali su hrvanje kroz svoje radove. Zanimljivo je napomenuti da je prvi pisani priručnik o hrvanju, i to u boji, objavljen 1500. godine, izdan od njemačkog umjetnika Albrechta Durera.

Nakon mnogo neuspješnih pokušaja da se ponovo ožive Olimijske Igre, konačno je 1896. godine to uspjelo francuskom plemiću baronu Pierre de Coubertinu, Nakon osnutka Međunarodnog Olimpijskog Komiteta 1894. godine, ubrzan je proces i razvoj međunarodnog sporta. Prvi Olimpijski Kongres održan je na Sorboni gdje je 10 sportova uvršteno u olimpijski program; atletika, hrvanje, veslanje, biciklizam, mačevanje, gimnastika, dizanje utega, plivanje, streljaštvo i tenis. Na prvim Olimpijskim Igrama modernog doba 1896. godine u Ateni, u hrvanju nije bilo težinskih kategorija i svih 5 natjecatelja hrvalo se po pravilima koja su slična grčko-rimskom načinu hrvanja. Mečevi su trajali sve dok jedan od hrvača nije pobijedio.Bilo je dopušteno prekinuti meč na kraju dana i nastaviti ga slijedeći dan. Prvi olimpijski pobjednik u hrvanju bio je njemački sportaš Schumman (koji nije bio trenirani hrvač) koji je u finalu pobijedio engleskog dizača utega Elliota Launcestona.

Moderno hrvanje kao olimpijski sport

1904. godine, hrvanje slobodnim načinom predstavljeno je za vrijeme Igara u St. Louisu. U Londonu 1908. godine prvi puta su organizirana natjecanja u oba stila – grčko-rimskim i slobodnim načinom. 1912. godine, na Olimpijskim Igrama u Stockholmu mečevi su održavani na tri strunjače postavljene na otvorenom. Mečevi su trajali jedan sat, dok su finalni mečevi održani bez vremenskog ograničenja. Tako je polufinalni meč između finskog hrvača Alfreda Johana Asikainena i ruskog hrvača Martina Kleina trajao je 11 sati i 40 minuta i uvršten je u Guinnessovu knjigu rekorda. Ruski hrvač konačno je svladao finskog hrvača, ali je zbog iscrpljenosti bio prisiljen predati meč švedskom hrvaču Johanssonu.

Od tog datuma, osnaženo novoformiranom međunarodnom federacijom, hrvanje je počelo snažno napredovati u svijetu. Sjeverna Europa držala je monopol na grčko-rimski način hrvanja mnogo godina, dok su Englezi i Amerikanci dominirali u slobodnom načinu. U Amsterdamu 1908. godine, egipatski hrvač Ibrahim Mustafa bio je prvi afrički hrvač koji je osvojio Olimpijsku titulu. Japanski hrvač Shohachi Ishii osvojio je prvu Azijsku titulu na OI u Helsinkiju 1952. godine.

Mnoge legende oblikovale su povijest hrvanja i nemoguće je sve ih spomenuti. Međutim, 4 hrvača svojim rezultatima i utjecajem na svjetsko hrvanje zaslužila su da ih se posebno istakne; To su trostruki olimpijski pobjednik, Šveđanin Carl Westergreen (olimpijski pobjednik u GR načinu na OI 1920., 1924. i 1932), Šveđanin Ivar Johansson (olimpijski pobjednik u GR i SL načinu na OI 1932., te u SL načinu 1936.), Rus Alexandre Medved (olimpijski pobjednik u SL načinu na OI 1964., 1968. i 1972.), te Rus Alexandre Karelin (olimpijski pobjednik u GR načinu na OI 1988., 1992. i 1996.). Nakon osvajanje treće zlatne olimpijske medalje, odlučio je pokušati osvojiti i četvrtu zlatnu medalju na OI u Sidneyu 2000. godine, ali na opće iznenađenje, u finalu je poražen od Amerikanca Rulona Gardnera.

Za vrijeme Prvenstva svijeta održanog u Moskvi 2002. godine, FILA je dodijelila titulu najboljeg hrvača 20. stoljeća obojici Rusa; A. Medvedu za slobodni način te A. Karelinu za grčko-rimski način.

Sto godina nakon uvrštavanja hrvanja slobodnim načinom u Olimpijski program, hrvanje je ušlo u novu eru. Tako su po prvi puta u povijesti žene nastupile na OI u Ateni 2004. godine u hrvanju slobodnim načinom u četiri težinske kategorije.