Hrvanje Grčko-rimskim načinom

Korijeni Grčko-rimskog načina hrvanja ne potječu, kao što bi to samo ime sugeriralo, iz pradavnih vremena, budući da su Grci i Rimljani u to doba prakticirali stli hrvanj sličan današnjem slobodnom načinu hrvanja, već iz 19. stoljeća. Tvorac glavnog pravila Grčko-rimskog načina hrvanja je jedan od Napoleonovih vojnika, Francuz Exbroyat. On je, boreći se na tada popularnim sajamskim borbama po Francuskoj u disciplini "Flat hand wrestling" (hrvanje ravnim rukama), poznatije kao "Francusko hrvanje", želio razdvojiti, diferencirati hrvanje od ostalih borilačkih sportova gdje je bilo dozvoljeno udarati protivnika. Tako je 1848. godine ustanovio pravilo da je zabranjeno izvoditi zahvate ispod pojasa, te da je zabranjeno raditi zahvate i poluge gdje se moglo ozlijediti protivnika. Francusko hrvanje razvilo se diljem Europe i postalo najvažniji sport 19. stoljeća. Osoba koja je izmislila naziv "Grčko-Rimsko hrvanje" bio je Talijan Basilio Bartoli, koji je želio naglasiti tim imenom drevne vrijednosti.

Grčko-rimski način hrvanja bio je prvi stil hrvanja na modernim Olimpijskim Igrama održanim u Ateni 1896. godine. Taj stil hrvanja postao je nezaobilazan oblik amaterskog sporta kroz 20. stoljeće, te je od tada bio prisutan na svim Olimpijskim Igrama do danas, osim na OI u Parizu 1900. godine.

Danas u Grčko-rimskom načinu hrvanja postoji 7 težinskih kategorija; 55kg, 60kg, 66kg, 74kg, 84kg, 96kg te kategorija do 120kg.

Prema posljednjim rezultatima sa velikih natjecanja, vodeće nacije u ovom stilu hrvanja su; Rusija, Mađarska, Iran, Gruzija, SAD, Južna Koreja. Osim njih,vrlo jake reprezentacije imaju i Turska, Ukrajina, Kuba, Švedska, Bugarska, Armenija i Egipat.


Hrvanje Slobodnim načinom

Hrvanje slobodnim načinom razvilo se u Velikoj Britaniji i SAD-u pod imenom "catch as catch can" (uhvati kako možeš, slob. prijevod) te je postalo vrlo popularan oblik zabave na sajmovima, raznim priredbama i proslavama u 19. stoljeću. Cilj je bio srušiti protivnika da plećkama dotakne pod koristeći bilo kakve zahvate. Hrvanje je u SAD-u bio brlo popularan sport, čak ga je prakticirala i nekolicina američkih predsjednika, napr. George Washington, Zachary Taylor, Ulysses Grant, Andrew Johnson, Theodore Roosevelt, Abraham Lincoln, itd. Hrvanje slobodnim načinom prvi puta je predstavljeno na OI u St. Louisu 1904. godine.

Danas u slobodnom načinu hrvanja, isto kao u Grčko-rimskom načinu hrvanja postoji 7 težinskih kategorija; 55kg, 60kg, 66kg, 74kg, 84kg, 96kg te kategorija do 120kg.

Prema posljednjim rezultatima sa velikih natjecanja, vodeće nacije u slobodnom stilu hrvanja suprije svega Rusija, zatim Iran, Uzbekistan, Gruzija, SAD i Ukrajina.. Osim njih,vrlo jake reprezentacije imaju i Japan, Južna Koreja, Azerbejdžan, Turska, Kuba i Kazahstan.


Hrvanje za žene

Pravila hrvanja za žene su istovjetna pravilima hrvanja za muškarce u slobodnom načinu, uz iznimku da je kod žena zabranjeno izvoditi zahvat dupli nelson (zahvat kad je jedan protivnik na leđima drugoga te zavuče svoje dvije ruke ispod protivnikovih pazuha te uvija glavu svog protivnika prema naprijed).

Hrvanje za žene razvilo se prvo u Francuskoj i skandinavskim zemljama početkom osamdesetih godina 20. stoljeća. Prvo svjetsko prvenstvo za žene održano je u Norveškoj 1987. godine. Hrvanje za žene prvi puta ušlo je u Olimpijski program i sudjelovalo na OI u Ateni 2004. godine.


U ovom stilu hrvanja danas postoji službeno slijedećih 7 težinskih kategorija: 48kg, 51kg, 55kg, 59kg, 63kg te kategorija do 72kg, dok se na OI žene natječu u 4 težinske kategorije; 48kg, 55kg, 63kg i 72kg.

Prema posljednjim rezultatima sa velikih natjecanja, vodeće nacije u hrvanju za žene su; Kina, Japan, Rusija, Bjelorusija, SAD i Njemačka. Također su u hrvanju za žene vrlo jake još i Kanada, Francuska, Švedska i Poljska.


Hrvanje na plaži

Hrvanje na plaži predstavljeno je na Kongresu FILA u Ateni 2004. godine sa ciljem da skupi razne tradicionalne vrste hrvanja koji se prakticiraju na pijesku i da im podigne popularnost. Pravila hrvanja na plaži su vrlo jednostavna; održavaju se na pijesku, borilište je krug dijametra 6m, borci su u plivačkim gaćicama, meč sudi jedan sudac i traje 3 minute. Za pobjedu, hrvač mora protivnika oboriti na leđa (tuš) ili ga dva puta izgurati iz kruga ili ga dva puta oboriti na zemlju.

Definirane su samo dvije težinske kategorije:
za muškarce: ispod 85 kg i  iznad 85 kg.
za žene: ispod 70kg i iznad 70kg.


Grappling



Sambo

Riječ "Sambo" je zapravo ruska kratica za pojam "samoodbrane bez oružja" (самозащита без оружия). Ovu borilačku vještinu razvio je Vasilii Sergeevich Oshchepkov, jedan od pionira sovjetskog Judo sporta u 20.tim godinama prošlog stoljeća. Sambo sadrži oko 5000 raznih zahvata iz nekoliko raznih nacionalnih hrvačkih stilova iz bivšeg Sovjetskog Saveza; Gruzijskog, Tađikistanskog, Uzbekistanskog, Kazahstanskog, Kirgiskog, te Armenskog načina hrvanja. Službeno je priznat kao sport u Sovjetskom Savezu 1938. godine.
Sambo je priznat od strane FILA 1966.godine kao zaseban stil hrvanja, te je u Rigi 1972. godine održano i prvo međunarodno natjecanje.
FILA je 2006. godine preuzela Sambo savez pod svoje okrilje, te je postavila zadatak da i Sambo postane olimpijska disciplina. Dotada, Sambo natjecanja (uključujući Svjetska i Europska Prvenstva) se svake godine organiziraju i održavaju pod okriljem FILA.

Sambo mečevi traju 6 minuta na klasičnom hrvačkom borilištu. Borci su odjeveni u crveni odnosno plavi kimono (gornji dio), crvene odnosno plave kratke hlačice i hrvačke tenisice. Svaku borbu sude tri scua, kao i u hrvačkim mečevima.

Težinske kategorije u Sambu su iste kao i kod grčko-rimskog i slobodnog načina hrvanja, odnosno kao kod hrvanja za žene:
<!--[endif]-->Muškarci: 55kg, 60kg, 66kg, 74kg, 84kg, 96kg te kategorija do 120kg.
Žene: 48kg, 51kg, 55kg, 59kg, 63kg te kategorija do 72kg.